saljevanje strave

Lijepi li su Mostarski dućani :
Nastavak


1.

Godina je 1998. Uđe Fata u magazu sama, za njom uđe Mujo, zamandali vrata.

Zvuk okretanja ključa u bravi pronio se kroz mrak podruma. Bio je to zvuk razdvajanje magaze od ostatka svijeta. Duboko ispod Mostarskog dućana, prostorija nije imala prozore. Ako je postojao izvor svjetla, mrak je i to progutao. Miris vlage je dopirao sa svih strana, kao da je kiša napolju, nad Neretvom, pronalazila put direktno do stare magaze. 

Fata je pažljivo napravila par koraka u mraku dok joj mokra Adidas patika na nozi nije lagano udarila u nešto teško i nepokretno. Kapi kiše zastale na kišnom mantilu sada su lagano pronalazile put kroz nabore mantila, prisiljene gravitacijom, udarale su o pod magaze. 

Mujo je tiho, poput vlage, ostao nepokretan pored vrata. Disanje je bio jedni znak da se nalazi u prostoriji, kao da se umorio silazeći niz stepenice do magaze pod dućanom. Ulazeću u magazu morao se sagnuti, da izbjegne okvir vrata. Svjestan vlastite visine i prostora oko sebe, kretnje su mu bile odmjerene, kao da je ovaj proces odrađen više puta. I sada je stajao tiho u mraku nakon što je zaključao vrata magaze i izvukao ključ iz brave.

2.

1986. Sakibova kafana. Mujo u Sakibovoj kancelariji.

Izvini care, nisam te čuo baš najbolje? Čuo sam, malo jesam nagluh, godine sviranja harmonike su učinile svoje, ali nisam razumio. Kažeš netreba ti harmonikaš više, jesi l’ to rek’o? Jeste, to je rek’o. Podig’o je ruke u zrak kao da će fatihu proučit’ i slegnuo ramenima. Jebi ga, reče. Ruke su mu pale na stol i spojile se ispletenim prstima.

Moji prsti su pleli muziku godinama. Harmonika nije postojala u ovim krajevima bez mene. Probali su mnogi. Svi su jedan po jedan otpali, utihnuli. Sakibova kafana nije trpjela konkurenciju. Ja sam bio njegova zvijezda. Do danas. Zašto bolan, Sakibe?

Nastavak u sljedećem broju.