saljevanje strave

Lijepi li su Mostarski dućani :
Nastavak


Godina je 1998. Uđe Fata u magazu sama, za njom uđe Mujo, zamandali vrata.

Zvuk okretanja ključa u bravi pronio se kroz mrak podruma. Bio je to zvuk razdvajanje magaze od ostatka svijeta. Duboko ispod Mostarskog dućana, prostorija nije imala prozore. Ako je postojao izvor svjetla, mrak je i to progutao. Miris vlage je dopirao sa svih strana, kao da je kiša napolju, nad Neretvom, pronalazila put direktno do stare magaze. 

Fata je pažljivo napravila par koraka u mraku dok joj mokra Adidas patika na nozi nije lagano udarila u nešto teško i nepokretno. Kapi kiše zastale na kišnom mantilu sada su lagano pronalazile put kroz nabore mantila, prisiljene gravitacijom, udarale su o pod magaze. 

Mujo je tiho, poput vlage, ostao nepokretan pored vrata. Disanje je bio jedni znak da se nalazi u prostoriji, kao da se umorio silazeći niz stepenice do magaze pod dućanom. Ulazeću u magazu morao se sagnuti, da izbjegne okvir vrata. Svjestan vlastite visine i prostora oko sebe, kretnje su mu bile odmjerene, kao da je ovaj proces odrađen više puta. I sada je stajao tiho u mraku nakon što je zaključao vrata magaze i izvukao ključ iz brave.

Nastavak u sljedećem broju.